Sve o oružju

Revolver (iz engleskog to revolve, a i latinskog revolvere, okretati) je vatreno oružje za višestruko ispaljivanje, najčešće pištolj, u kojem su metci držani u revolverskom cilindru koji se rotira da ih ispali kroz jednu cijev.

Koplje je pješačko ili konjaničko hladno oružje na motki. Sastoji se od metalnog dijela: vrha (koji se dijeli na: bodilo, tuljac i zakovice) i drvene motke od 120 cm, kod kratke sulice za bacanje pa do oko 600cm kod piketa koji je bio najpopularnije oružje pješaštva u 16. st. (Pikeniri, Pikemen). Jeftino i gotovo svima dostupno oružje pojavljuje su kamenom dobu u obliku zašiljene motke malo opaljene vatrom radi tvrdoće. Koplje je unaprijeđeno nasađivanjem kamenog vrha čime je dobilo na oštrini i čvrstoći. Pojavom bakra, a posebice bronce, koplje ulazi u razdoblje masovne proizvodnje ljevanjem.

Jedno od najpoznatijih vrsta kopalja svakako je i legendarni Rimski pilum. Standardno naoružanje rimskih legionara koje je teško bacačko koplje razvijeno za borbu protiv gustih, discipliniranih i oklopljenih grčkih falangi. Kad bi se dva bojna reda približila na oko trideset metara, Rimljani bi zasuli grčke hoplite smrtonosnom kišom piluma. Dalje bi nastavili juriš s isukanim kratkim španjolskim mačem i dugačkim štitom - Scutumom.

Pilum je bio dugačak oko 220 do 250 cm. Od toga je željezno bodilo zauzimalo 100 cm. Kratko bodilo (5cm) bilo je oblikovano u čvrsti četverobridni šiljak. Tanko tijelo metalnog dijela koplja završavalo se okruglom "jabukom" koja je štitila šaku i davala kinetičku energiju pri bacanju kao uteg koji pojačava udarac. Metalni dio bio je pričvršćen na motku promjera oko 7 do 9 cm drvenim klinovima. Tu novost u svojoj reformi rimske vojske uveo je car Vespazijan. Naime, on je kao lucidan čovijek i vrsni vojnik primjetio da pilume čvrsto nasađene i učvršćene željeznim klinovima prilikom bacanja neprijatelji, osobito Gali i Germani, odmah vrate prema legionarima. Da bi to spriječio, uveo je drvene klinove koji su koplje činili za jednokratnu upotrebu. Kad bi legionari u borbi bacili pilum na neprijatelja, on bi se na sastavu slomio i nije se više mogao koristiti. Tim potezom je višestruko smanjio broj svojih gubitaka.



Lovačko koplje iz srednjeg vijeka karakteristično je po tome što na tuljcu ispod bodila ima dvije uške od oko deset centimetara križasto postavljene. U lovu na veprove služile su da koplje ne utone preduboko i da razjarenu životinju drži na sigurnoj udaljenosti.



Kao i pješaci , tako i konjanici koriste i bacačko i bodno koplje. Svoj procvat bodno bojno koplje doživljava u ranom srednjem vijeku pojavom viteštva. Poznati su viteški turniri koji su bili omiljena zabava u srednjem vijeku, a dvoboji su se izvodili po strogim turnirskim pravilima dva borca, viteza na konju s dugačkim bodnim kopljem koje je nosio vitezov štitonoša. Koplje je bilo preko 300 cm dužine i imalo je karakterističan štitnik za šaku otprilike na donjoj petini dužine. Viteško koplje u ratu je bilo oštrog čeličnog i ubojitog vrha, dok su za turnire koristili blažu varijantu zaobljenog ili tupog drvenog vrha koje je trebalo samo izbaciti protivnika iz sedla. Iako je ova varijanta "sportska" i naoko bezopasna, događale su se itekako opasne, nerijetko i smrtonosne povrede. Tijekom cijelog srednjeg vijeka od prvih križarskih ratova, preko Stogodišnjeg rata Francuske i Engleske krune pa do duboko u 16. st. i Tridesetogodišnjeg rata Katolika protiv Protestanata, čvrsti blokovi jeftinog pješaštva čine "srce i dušu" svake vojske.



U Hrvatskoj najljepši primjerci brončanih kopalja potječu s nalazišta koja pripisujemo narodu Kelta. Tada su posebno česti oblici bodila koji podsjećaju na vrbin list.

Porfirogenet u svom djelu "O upravljanju carstvom" u jednom poglavlju spominje Hrvate, pa uz to napominje da su bili gotovo svi naoružani kopljem, lukom i strijelama, a poneki mačem, sjekirom i štitom.

Odjeke Hrvatske viteške tradicije u suvremenosti imamo u Tradicionalnom viteškom turniru Sinjska alka kojom se obilježava Hrvatska pobjeda nad turskom vojskom na Sinjskom polju 1715. godine gdje su upravo hrvatski vitezovi, konjanici-kopljanici snažnim jurišem razbili tvrdi bojni položaj Janjičara i time donijeli presudnu prevagu tijeka bitke. Taj dan je 15. kolovoza i zauzima posebno mjesto u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. Najpoznatija, pak, pješačka postrojba u Hrvatskoj svakako je Đakovački biskupski banderij s početka 16. st. Brojio je oko tisuću momaka, uglavnom Hrvata iz slavonskih sela, naoružanih dugim kopljem i gornjim pločastim prsnim oklopom i kacigom. Nazvan biskupskim zato što je đakovački biskup toga doba financirao nabavku njihove opreme iz najpoznatijih oružarni i okloparni u Italiji. Banderij je bio novačen na potezu od Županje do Broda i od Vrpolja do iza Đakova prema Osijeku. Nakon jedne krvave bitke s Turcima banderij je potpuno uništen i rasformiran, ali je svojim hrabrim bitkama ušao u povijest.

Tomahawk.-Hladno oružje američkih Indijanaca, izvorno algonkinsko, od kojih su ga preuzela ostala plemena. Riječ tomahawk došla je možda iz powhatanskog tamahaac, od tamaham ' he cuts ', riječ je slična i u ostalim algonkinskim jezicima, što i dokazuje njegovo algonkinsko porijeklo. Indijanci Delaware zvali su ga tamoihecan, Micmac tumeegun, Mohegan, tummahegan. Eva Lips smatra da se tomahawk kao oružje razvilo od oruđa, i samo njegovo značenje opravadava Lipsovu, a naziva ga ' utomohiken ', delawarski tamoihecan, veoma joj je srodan. Najraniji tomahavci imali su kamenu glavu učvršćenu kožnim uzicama ili tetivama za drvenu ručku. Kasnije se koristi metalno sječivo, i u raznim varijantama može se javiti sa dodatkom glave za lulu, takozvani 'tomahawk-pipe' ili tomahawk-lula', na koju su Indijanci mogli pušiti. Rat i mir, Tomahawk i kalumet, Indijancima je simbol za sklapanje primirja kada bi se pušio 'kinnikinnick' na lulu-mira, i obredno zatim zakapali tomahawk u zemlju. -Vučji Indijanci, pleme Pawnee, i danas na svojoj plemenskoj zastavi imaju ukriž postavljen kalumet i tomahawk. Ispod je 7 vršaka strijela koji simboliziraju 7 ratova, u kojima su Pawnee služili u američkoj vojsci, uključujući oba svjetska rata, korejski, vijetnamski i zaljevski.

Mitraljez ili strojnica je naziv za automatsko streljačko oružje koje je u stanju u kratkom periodu ispaliti nekoliko uzastopnih hitaca.

Ime mu dolazi od Mitrailleuse, jednog od prvih modela koga su Francuzi bez nekog velikog uspjeha primijenili u francusko-pruskom ratu. Kasniji modeli, pogotovo Maxim, su se pokazalo daleko efikasnijim u prvom svjetskom ratu te se upravo njima često pripisuje veliki broj ljudskih žrtava.

Mitraljezi se najčešće, s obzirom na težinu, domet ili kalibar dijele na:

* lake ili puškomitraljeze;
* srednje (ponekad nazvane mitraljezima opće namjene);
* teške
* superteške, najčešće korištene kao protuavionska artiljerija.

Ponekad se kolokvijalno svako automatsko oružje naziva mitraljezom, uključujući automate i jurišne puške.

Browning je vrsta automatskog pištolja plosnatog oblika i nazvana je po američkom izumitelju John Browningu. Browning također nose i druga automatska oružja koja izlaze iz tvornice Browning ili proizvoda koja se prave po njihovoj licenci.

Puška je indvidualno vatreno oružje sastavljeno od cijevi mehanizma za opaljivanje i kundaka. Koristi se kako u vojne i policijske svrhe, tako i za lov.

Prve puške su se punile barutom kroz usta cijevi i poslije svakog ispaljivanja proces punjenja je dugo trajao.

Pojavom metka koji je u sebi sadržavao barutno punjenje brzina opaljivanja se znatno povećala.

Puške proizvođača "Remington" su bile prve koje su u šaržeru imale više metaka, a repetiranje se vršilo vrlo brzo. Na Divljem zapadu gdje su prvi put korištene imale su presudnu ulogu u pobjedi bijelaca nad Indijancima.

Funkcija cijevi je usmjeriti tane u pravcu cilja. Uvođenjem olučavanja cijevi postignuta je dodatna preciznost jer se tane prilikom ispaljivanja okreće oko sebe.

Funkcija kundaka je cijev osloniti na rame radi lakšeg i preciznijeg gađanja, ali i da rame strijelca primi na sebe udarac koji se događa prilikom opaljivanja (Newtonov zakon akcije-reakcije).

Mehanizam za opaljivanje uvijek ima više dijelova, ali vazda postoji udarna igla, obarač i mehanizam koji po ispavljivanju ručno ili automatski izbacuju čauru metka.

Ranije su se puške proizvodile od drveta (kundak) i čelika (cijev i mehanizam za opaljivanje), dok se danas sve više koriste kompozitni materijali kako bi puška bila lakša, pouzdanija i jeftinija.

Na puške se mogu dodavati razni dodaci od bajoneta preko dodatka za ispaljivanje tromblona ili granata.

Dodavanjem optičkih sistema puška se pretvara u snajper- pušku izuzetne preciznosti i dometa. Povećavanjem kalibra i optičkog nišana domet, probojnost i preciznost se dodatno povećavaju.

Dodavanjem dijelova za noćno (infra crveno) osmatranje puška se može koristiti i u uvjetima smanjene vidljivosti kao što je noć.

Moderne puške koriste snagu barutnih glasova za repetiranje i postizanje rafalne paljbe.

Kalibar je termin kojim se opisuje priječnik otvora cijevi.

Moderna municija za vojne potrebe ima čaure od mesinga dok su čaure od tvrđeg kartona za lovce kombinirane sa mesinganim dnom.

Postoji municija čija je upotreba zabranjena jer izaziva izuzetno teške ozljede, npr. rasprskavajuća (dum-dum), aluminijski i plastični meci.

Za rastjerivanje demonstranata policija koristi gumene metke. Također postoje puške koje izbacuju projektile punjene suzavcem ili nekim drugim bojnim otrovom koji je pogodan za neutralizaciju demonstranata.

Za potrebe lova koriste se puške prelamače (cijev se vizualno može prelomiti radi punjenja lovačkom municijom) i karabini (sliče na vojničke puške što se tiče zatvarača i koriste vojnu municiju).

Lovci koriste i puške dvocijevke (dvije cijevi jedna pored druge) i bokerice (dvije cijevi jedna iznad druge).

Postoje i zračne puške. Umjesto baruta za ispaljivanje olovnih tanadi koristi se komprinirani zrak. Domet je mali i koriste se prije svega za natjecanja.

Pištolj HS 2000 , poluatomatski pištolj koji se prodaje pod tim nazivom na domaćem tržištu i tržištima izvan SAD-a, dok se na američkom tržištu prodaje pod imenom Springfield Armory XD ("X-treme Duty"). Trenutačno se proizvodi više od 40 modela pištolja, od čega su tri modela osnovna, u tri kalibra. Svaki od njih se može naći u kratkoj, standardnoj ili dugoj verziji, s polimernim rukohvatom u nekoliko boja.
Godine 2000. u karlovačkoj tvrtki HS Produkt su u suradnji s institutima u Hrvatskoj i Fakultetom strojarstva i brodogradnje i savjetima iz MORHa uspjeli proizvesti novi pištolj, koji je svojim konstrukcijskim rješenjima, malom težinom i velikom pouzdanošću pri rukovanju dobio priznanja vojske i policije. Svi dijelovi hrvatskog samokresa, osim njemačke cijevi se proizvode u Hrvatskoj. Prvi ugovor je HS Produkt sklopio s američkom tvrtkom Intrac Arms Int. S obzirom da je HS 2000 od početka slovio kao izuzetno kvalitetan pištolj, koji podjednako odgovara i dešnjacima i ljevacima, nakon godinu dana ispitivanja HS Produkt je potpisao ugovor s jednom od najpoznatijih tvrtki za proizvodnju kratkog i dugog pješačkog naoružanja Springfield Armory. Od tada se na američkom tržištu pojavljuje pod nazivom SA-XD, gdje kratica XD označava da se radi o pištolju za službene svrhe, koji može izdržati najekstremnije uvjete. Svoju kvalitetu potvrdio je i dobivanjem titule pištolja 2002. godine koja je dodijeljena po izboru specijaliziranih časopisa za oružje poput Handgunnera, Guns Magazinea, Guns & Ammo i proglašavanje najboljim pištoljem 2003. g. od NRA (National Rifle Association).

AK-47 (Avtomat Kalashnikova 1947 , rus. 2B><0B 0;0H=8:>20 >1@07F0 1947 3>40), spada u grupu automatskih vatrenih oružja. Dizajnirao ga je Mikhail Kalašnjikov, a proizvodi ga ruska tvornica IZH. AK-47 se u početku koristio najviše u zemljama Varšavskog pakta tijekom Hladnog rata. Standardni model je dovršen 1947. U usporedbi sa svim ostalim tadašnjim automatskim puškama, AK-47 je lakši, kompaktniji, s manjim kalibrom i dometom. Jedna je od prvih automatskih pušaka, te se i danas koristi širom svijeta. AK-47 je automatska puška s najviše proizvedenih modela, no također i s najviše prodanih modela.

AK-47 je puška napravljena 1947. godine na zahtijev samog Staljina. Tadašnji pukovnika Crvene armije Kalašnjikov je konstruirao revolucionaran pješački stroj. Sam Staljin je tražio novo oružje koje će biti vrlo jednostavno i po njegovim zahtijevima: "Kad ga bacim u vodu da ga zaboravim, a kad ga se sjetim i izvadim, mora pucati."

U osnutku koristio je za ono vrijeme moćan kalibar 7.62 x 39 mm koji ima brzinu 720 m/s domet oko 3000 metara. Krajnja nišanska linija je 1000 m.Najbolji rezultati postižu se do 500 m, a sređenom paljbom više strijelaca i do 800 m.

AK-47 je vrlo jednostavan i jeftin za proizvodnju, te lagan za čišćenje i održavanje. Njegova oštrina i pouzdanost su legendarni. Velik broj mogućih čišćenja prije mijenjanja dijelova i sužena cijev kroz koju metci prolaze omogućuju AK-47 da izdrži veliku količinu stranih tvari i nečistoće prije nego što počne zakazivati. Ova pouzdanost je bila najbolje prikazana u reportaži HRT-a kada je AK-47 bačen u blato, tamo ostao dvije minute, a potom izvađen. Pucao je bez ikakvog problema odmah poslije. No, ova pouzdanost je koštala AK-47 preciznosti.

Bok moji dragi posjetitelji.Kako ste mi?Ja sretan što sam konačno uspio napraviti svoj blog.Ovo je tek početak.Kasnije ćete naći sve o oružju.